Prolom voda
Prolom voda
Naslovna  |  PC info  |  Intervju sa Bojanom Jović studentkinjom treće godine novinarstva i korisnicom kolica: Jednakost kao misaona imenica za studente sa hendikepom
Povećaj veličinu slova Vrati na prvobitnu veličinu slova Samnji veličinu slova štampaj štampaj
 

Pošalji prijatelju

PC info

30. 04. 2024.

Intervju sa Bojanom Jović studentkinjom treće godine novinarstva i korisnicom kolica: Jednakost kao misaona imenica za studente sa hendikepom

„Mi ne tražimo velike stvari, samo tražimo da budemo uvažavani na jednak način kao i svi ostali“

 Autor: Marija Nestorović



Bojana Jović (foto: privatna arhiva)

Bojana Jović je studentkinja treće godine novinarstva na Fakultetu političkih nauka u Beogradu i korisnica kolica za osobe sa hendikepom. Po završetku studija, želja joj je da se bavi radio novinarstvom.

Danas vlada zabluda da smo svi jednaki i da imamo iste prilike. Kako doživljavate tu rečenicu?

„Kada me pitaju o jednakosti, obično kažem da smo jednaki onoliko koliko sistem to dopušta. Mislim da smo se mnogo prepustili sistemu i da smo dopustili da on diktira naše ponašanje, ali i način življenja, pa shodno tome osobe sa hendikepom se pominju retko. Ne znam kako je moguće reći za nas da smo jednaki sa bilo kim kada nemamo jednake mogućnosti. Postoje barijere koje ne možemo sami da prevaziđemo i ponekad zavisimo od dobrote i empatije koje su ljudi spremni da pokažu. To je naša potpora i bez toga ne možemo.“

Vi ste korisnica kolica i živite u studentskom domu. Koliko su domovi prilagođeni studentima sa hendikepom?

„Živim u studentskom domu koji je prilagođen osobama sa bilo kojom vrstom hendikepa i to je zaista jedino mesto gde svako svakog razume i brine se o našim pravima. Međutim, to nije slučaj u ostalim domovima, na primer „Četvrti april“ je neverovatno nepristupačan, iako kod njih postoji poseban blok za osobe sa hendikepom. Postoji rampa za korisnike kolica, ali prostorije nisu dovoljno prilagođene za nas korisnike kolica.“

Foto: UNS

Imate pomoć člana porodice koji je Vaš lični pratilac i pomaže Vam u svakodnevnim aktivnostima, između ostalog i pri dolasku na fakultet. Kako izgleda put od studentskog doma do fakulteta?

„Moj deka je prijavljen kao moj lični pratilac i otkad je on tu, nema više muke sa prevozom do fakulteta i moljenjem vozača da me prevezu na određenu destinaciju, već mi to radimo tako što pešačimo. Ako baš moram da koristim prevoz, uvek biram kargo, zato što mi se čini da je prisutno buđenje svesti koliko-toliko kod zaposlenih. Dešavalo se da pozovem vozača i da mi kaže da ne može da vozi invalida i neće da gura kolica u gepek, da to jednostavno nije njegov posao i da za to nije plaćen. Mislim da smo nedovoljno obrazovani kao narod i događalo se da ljudi ne znaju da sklope kolica i pomognu mi na odgovarajući način. Naravno, nadu mi uliva to što se uvek nađe neka osoba koja će da pruži ruku, da me unese do automobila i spakuje kolica u gepek.“

Šta za studente sa hendikepom predstavlja najveću prepreku u toku studiranja?

„Rekla bih da je to pretežno nepristupačnost određenim prostorijama na fakultetu, ali sa druge strane i nerazumevanje predavača i asistenata na određenim predmetima. Polaganje kolokvijuma i ispita zavisi isključivo od nas samih, a neretko se dešava da se određeni testovi i polaganja prilagode tek onda kada se više instance podignu na noge. Pohađanje vežbi je takođe problem, zbog toga što su gotovo sve nama pristupačne slušaonice zauzete i prinuđeni smo da vežbama prisustvujemo u delu zgrade gde ne dopire lift, što je korisnicima kolica i slepim i slabovidim licima nemoguća misija.“

Foto: UNS



Kako izgleda literatura za studente sa hendikepom i u kojoj meri je prilagođena?

„Naš kolega Slobodan koji je slepa osoba kaže da smo mi koji možemo da vidimo nekako i pokriveni potrebnom količinom literature,  mada to za slepe osobe nije slučaj, zbog toga što postoje profesori koji su sami pisali svoje knjige i neki nažalost ne žele da obezbede literaturu u elektronskoj formi koja im je neophodna da bi savladali određeno gradivo. Postoji poseban program koji je napravljen tako da njima čita sve što je na ekranu kompjutera i olakšava učenje ukoliko imaju dostupan dokument. Što se mene tiče, za izradu kolokvijuma i ispita mi je samo neophodno dodatno vreme, jer ne mogu da pišem dugo i brzo se umaram. To vreme u mnogo slučajeva ne dobijam uz komentare: „Pa dobro, ne možemo mi to sad da obezbedimo“ ili „Zašto Vi nemate asistenta da piše umesto Vas?“ Uglavnom je krajnji rezultat prenošenje predmeta po nekoliko godina, jer ne mogu da popunim test u dovoljnoj meri za prolaz u zadatom vremenu. Mislim da bi prihvatljiva alternativa bila da fakultet obezbedi asistenta koji bi zapisivao odgovore umesto mene brže i efikasnije.“

Bojana Jović (foto: privatna arhiva)

Postoje li primeri podrške ili prilagođavanja od strane nastavnog osoblja i prilagođavanje programa studentima sa hendikepom?

„Osoblje na Fakultetu političkih nauka u velikoj meri razume izazove sa kojim se suočavamo, ali ne reaguju uvek na adekvatan način. Profesori se trude da olakšaju kolokvijume i omoguće usmeno odgovaranje, ukoliko je ta forma nama zahvalnija, ali pojedinci koji pričaju o tome kako treba da budemo ravnopravni i isti kao i svi ostali, uglavnom nas najviše gledaju kao izuzetke. Ima dobrih ljudi na ovom fakultetu kojima sam neizmerno zahvalna, ali mogu da kažem da sa nekima jednostavno imam poteškoće koje ne znam kako da rešim i ne znam kako da se postavim u određenim situacijama, što nije problem samo kod mene, nego kod većine studenata sa hendikepom.“

Koji tip podrške smatrate da bi bio najdelotvorniji i najkorisniji studentima sa hendikepom? Šta to uprava fakulteta može da uradi da napravi podršku i obezbedi ravnopravne uslove za rad i boravak na fakultetu?

„Pitanje o vidovima podrške se generalno razlikuje se od osobe do osobe, ali mi smatramo da nas treba gledati kao sve ostale ljude na ovoj planeti. Treba nam pomoći u meri u kojoj zahtevamo i biti svestan da nije svaka pomoć koja nam se nameće zapravo prava pomoć za nas, jer nam nekada ta pomoć nije neophodna. Dok u trenucima kada nam jeste neophodna, mi je ne dobijamo iz različitih razloga. Mi ne tražimo velike stvari, samo tražimo da budemo uvažavani na jednak način kao i svi ostali. Zbog toga mislim da bi svaki studentski dom trebalo da ima rampu, lift i toalete prilagođene studentima sa hendikepom. Na stranim univerzitetima postoje i alternativne metode u vidu transkripta predavanja i audio snimaka koji olakšavaju savladavanje gradiva, kao i drugačiji tip izrade ispita i kolokvijuma u usmenoj formi sa prilagođenim ili čak gradivom podeljenim u nekoliko celina. Ipak, mislim da bi bilo značajno obezbediti personalnog asistenta koji bi bio od velike pomoći tokom izrade testova i drugih tehničkih poduhvata koji za većinu nas predstavljaju napor.“

Autorka Marija Nestorović, studentkinja novinarstva na Fakultetu političkih nauka i učesnica treninga koji realizovan u okviru projekta “Mladi i novinari za bolji medijski pristup inkluziji osoba sa hendikepom”.

Komentari (0)

ostavi komentar

Nema komentara.

Ostavi komentar

Molimo Vas da pročitate sledeća pravila pre komentarisanja:

Komentari koji sadrže uvrede, nepristojan govor, pretnje, rasističke ili šovinističke poruke neće biti objavljeni.

Nije dozvoljeno lažno predstavljanje, ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Molimo Vas da se u pisanju komentara pridržavate pravopisnih pravila. Komentare pisane isključivo velikim slovima nećemo objavljivati. Zadržavamo pravo izbora i skraćivanja komentara koji će biti objavljeni. Mišljenja sadržana u komentarima ne predstavljaju stavove UNS-a.

Komentare koji se odnose na uređivačku politiku možete poslati na adresu unsinfo@uns.org.rs